Krajem travnja izišao je novi LTS (long term support) Ubuntu 12.04, kodnog naziva Precise Pangolin.
Nakon petnaestak dana korištenja, vrijeme je za prve utiske.
Od LTS-a uvijek očekujem stabilnost u radu i ne mogu reći da sam razočaran, tim više što sam zaista puno očekivao. Sustav je stabilan.
Lijep je dodatak i automatska prijava bugova, iako se ponekad pokreće i kada to nije potrebno. Procesor se ponekad zadubi u svoje proračune, ali se i probudi, ako mu date dovoljno vremena.
Moram priznati da sam se prilično zabrinuo kada sam skinuo daily build samo tjedan dana prije službenog izlaska i ustanovio da se instalacija ruši šta god ja pokušao. Nije bilo nimalo ohrabrujuće. Na svu sreću moji su se strahovi pokazali nepotrebnim, jer je instalacija, nakon izlaska kompletne službene verzije, prošla bez ikakvih problema.
Pogledajmo kako radi…
Ubuntu aka Unity sučelje
Unity sučelje je od svog predstavljanja u Natty (11.04), bilo predmet vrlo žustrih rasprava i uglavnom popljuvano. Odjednom je netko (a znamo i tko) odlučio da nam oduzme naš dobri stari Izbornik (Gnome menu) i uvali nam nekakav Dash. Posebno je bilo iritantan nedostatak donjeg panela, na koji su se svi Gnome korisnici itekako naučili. Šta da radimo sa samo jednim panelom?
Kako rekoh, ovo mi je prvi susret sa Unity (Ubuntu) sučeljem i zapravo sam se vrlo brzo naučio na njega.
Ipak jedna od prvih stvari bila je instalacija Classic menu indicatora (upute su ovdje) , ali sam se toliko brzo navikao na Dash i Unity launcher da ga UOPĆE ne koristim.
Dash je brz i vrlo pregledan, a pretražuje po svakom slovu koje ukucate i odmah izbacuje rezultate, vrlo precizno i logično, tako da se tražena aplikacija pronalazi već nakon prvog ili drugog ukucanog slova. Siguran sam da ni u izborniku ne mogu tako brzo pronaći traženo.
Izuzetno brzo i logično je i pregledavanje glazbene zbirke…
…ili videa.
Komunikacija sa launcherom je jednostavna i brza, a konteksni izbornik je dostupan desnim klikom. Pokretače aplikacija jednostavno iz Dash-a dovučete mišem na launcher ili izvadite iz njega.
Upravljanje otvorenim aplikacijama kroz launcher je pregledno, jasno i jednostavno.
Klizači i meniji, kao i gumbi za upravljanje prozorima su skriveni dok ih ne zatrebate.
Unity odiše čistoćom i zapravo mi se STVARNO sviđa.
Jedino i dalje mislim da je launcher prešaren.
Prešaren je i točka!
Jedina prava novost u Ubuntu 12.04 je HUD.
Hud će vremenom učiniti i menije aplikacija nepotrebnima, jednako kako je Dash zamijenio (sada vidim – stvarno uspješno) glavni izbornik. Šta će onda učiti djecu na satovima informatike, kada ih uče menije aplikacija napamet? Hud pokazuje svu žalost našeg obrazovnog sustava.
Hud će se još razvijati i ovo je tek početak.
Jednostavnim stiskom Alt tipke, umjeto izbornika aplikacije otvara se Hud.
Ovdje vidimo primjer Gimp-a, koji će pokazati Ahilovu petu Hud-a.
A to su nepotpuni prijevodi.
“Save” je u Gimp-u preveden na “Spremi”, ali “Save As” nije preveden u “Spremi kao” i eto ti problema.
Ipak sa Hud-om nema problema, on odlično funkcionira.
Ovo je naša sramota.
Nije li tužno da Gimp – ta fantastična aplikacija, koja se razvija još od 1995-te godine, jedan od najstarijih i najrazvijenijih open-source projekata – još uvijek nije u potpunosti preveden na hrvatski?!
Ajmo ljudi. Gimp valja prevesti – i to hitno!
Mala digresija… Vratimo se na Ubuntu 12.04, Precise Pangolin.
Dakle, Hud je odlična ideja i za sada izvedba krasno napreduje.
Naprijed Hud!
Unity je zapravo Compiz plugin, pa za njegovu konfiguraciju morate instalirati CCSM (CompizConfig Settings Manager).
Nakon odabira Ubuntu Unity Plugina dobit ćete gomilu konfiguracijskih opcija i to uglavnom u kartici “Eksperimentalno”. Zvuči prilično riskantno, ali sve opcije vrlo lijepo rade i ne primjećujem nikakav problem sa “eksperimentom”.
Druga je pjesma Unity 2D.
CCSM ne pruža nikakve opcije za Unity 2D. My Unity nudi tek dvije mogućnosti, a prva stvar što upada u oči su prevelike ikone launchera, koje ne možete nigdje smanjiti kroz GUI. Jedina što preostaje je ručno prekucavanje .qvm datoteka u /usr/share/unity-2d.
Gore možete vidjeti prilagođenu veličinu ikona. To možete postići i malom skriptom koju možete naći na internetu.
Sudeći po najavama, Unity 2D neće dugo opstati.
Kako imam Celeron D procesor na 2.67 GHz, mislio sam da će Unity 2D biti nježan prema njemu. Prevario sam se. Unity 2D je nježniji prema grafičkoj kartici, ali jednako se grubo ophodi s mojim procesorom.
Nikada ga ne pušta na miru.
“Dobro”, pomislih: “instalirat ću i Gnome.”. I tako i bi.
Gnome
Nakon instalacije (jednostavnim upisom “gnome” u Ubuntu centar softvera) dobit ćete opcije kod prijave.
Možete odabrati Gnome(shell), i klasično Gnome sučelje sa ili bez efekata (Compiza).
Gnome shell na prvi pogled oduševljava izuzetno elegantnim izgledom.
Crna gornja traka i ikone koje se na njoj pojavljuju su ljepše i elegantnije nego kod Unityja.
Ali izbornika opet nema, tu su Activities, koji podsjećaju na Dash,i iako imaju manje opcija na raspolaganju, vrlo su pregledni.
Aplikacije imaju potpuno isti izgled, s jednom bitnom razlikom – gumb za zatvaranje prozora je sa DESNE strane. I ne samo to – gumb za zatvaranje je JEDINI gumb na prozoru!
Čudno.
Najgore od svega je da je Gnome znatno i osjetno teži, sporiji i naporniji za hardver od Unity (Ubuntu) sučelja.
Ali tu je dobri stari Gnome Classic.
Čak i onaj s isključenim Compizom (bez efekata).
A, da.
Evo i dobrog starog donjeg panela.
I dobro poznatog izbornika.
I što je najvažnije – procesor je najzad odahnuo !
Evo za usporedbu Opera browser otvoren u različitim sučeljima:
Unity:
Unity 2D:
Gnome:
Nema značajne razlike.
Zaključak:
Ako imate slab procesor, definitivno Vam treba Gnome Classic bez efekata. Gnome se instalira sa LightDM display managerom, tako da ni LXDE (Lubuntu) sučelje neće biti znatno lakše od ovoga.
Bilo kako bilo – ipak koristim Unity (Ubuntu) sučelje.
Navikao sam se, a nije niti tako naporno za hardver kako sam očekivao. RAM-a imam, grafička je solidna, jedina preporuka za mirno korištenje Unity sučelja je dual core procesor.
Administracija
Ubuntu nastavlja širiti svoju filozofiju operativnog sustava koji je jednostavan za korištenje.
Ta se filozofija sada primjenjuje i na samu administraciju sustava. Sustav se administrira kroz Središte upravljanja.
Središte upravljanja pregledno donosi set upraviteljskih aplikacija, kojima se lako mogu koristiti i početnici u administriranju Ubuntu sustavom.
Ono što će Vam upasti u oko je puno manje opcija nego što ih je nekada bilo.
To je itekako dobro za početnike, a stari iskusni administratori će još češće posezati za Terminalom.
Što je, također, dobro.
Ubuntu Centar Softvera je strašno napredovao u zadnje dvije godine i sada se sve instalacije sofvera obavljaju iz njega.
Pretraživanje je jednostavno i brzo, a instalacija sigurna i stabilna, iako relativno spora.
Ali Ubuntu teži jednostavnosti i USC je definitivno na tom putu jedna od glavnih atrakcija.
Repozitorije možete urediti kroz Upravitelja nadogradnji ili dovući Software sources na launcher, kako sam već objasnio u instalacijskom tutorijalu.
Naravno da sam odmah instalirao Synaptic i gDebi.
Navika je navika.
U svakom slučaju – početnicima je lakše,a starim vukovima je ionako draži Terminal.
Zaključak
Ubuntu 12.04 Precise Pangolin je ispunio moja očekivanja.
S Ubuntuom sam već šest godina i napredak koji je Ubuntu napravio u tom periodu je nevjerojatan.
Kada se sjetim izgleda prije šest godina, redovitog rušenja aplikacija, slabe podrške za sve i svašta… Ubuntu je prešao ogroman put za to vrijeme.
Precise je vizualno zadivljujuć, izuzetno stabilan i moćan operativni sustav.
Takav Ubuntu nije moguć ako se ustraje na podršci zastarjelom hardveru, ali i tu ima lijeka, ako ništa drugo povratkom na klasični gnome, koji uz lightdm prolazi na svakom računalu.
Ako još nemate Precise na svom računalu, onda ga svakako instalirajte. Nećete zažaliti.
Jedino što ne mogu reći je “vrijedan je svake lipe”, jer je Ubuntu i dalje potpuno besplatan !
Volim Ubuntu 